U kompleksnosti ljudskog postojanja, emocije igraju ključnu ulogu. One nas čine svjesnima i živima, unose boje u naše živote, omogućuju nam ringišpil iskustava, ali i otežavaju naše postojanje ako ne znamo što i kako s njima. Biti u stanju osjetiti emocije, procesuirati ih i otpustiti vodi do duboke samosvijesti i emocionalnog blagostanja, te nam omogućava mudrost za sve buduće slične situacije.
” Uspomena bez emocionalnog naboja zove se mudrost. “
Dr. Joe Dispenza
Emocije su niti tkiva naših života. Zamislite samo koliko bi nam život bio prazan i dosadan bez sposobnosti osjećanja emocija. Bili bi hodajući roboti, možda izuzetno inteligentni, ali i potpuno zakinuti za iskustvo života.
Dopustite da vam to približim primjerom: Sjetite se neke situacije u kojoj je netko pored vas postao jako emotivan, a da vas uopće nije dotaklo (npr. zalazak sunca, šetnja prirodom, pjesma na radiju itd.). Bilo da se radi o ekstremu sreće ili tuge, bez emocije propustimo i iskustvo. Isti događaj, dvije različite osobe i dva posve različita iskustva. Zašto? Upravo zbog emocije koje svaka od njih osjeća, jer emocija jest iskustvo. Kad se tako gleda, shvati se da emocije nisu samo prolazni osjećaji, već kompleksne strukture koje mogu biti ključ za razumijevanje naših želja, potreba, obrazaca ponašanja, ali i odnosa.
Da bi se emocije mogle obraditi, nužno ih je osjetiti. Sigurno ste čuli da se emocije mogu ‘zaglaviti’ i ‘stagnirati’ u našem tijelu i koliko god to možda i dalje bilo znanstveno nedokazivo, mnogi od nas itekako osjećaju taj teret, jer emocije jesu jezik tijela.
Glavobolja, zastoj u grlu, ukočen vrat, bol u ramenima, težina u prsima, nelagoda u trbuhu, grčenje u zdjelici su sve redom mjesta dubokog osjećanja. Ne osjećamo intelektualno, već tjelesno i zato ih tjelesno moramo i probaviti, odnosno otpustiti.
Vjerojatno vam zvuči divno imati mogućnost osjetiti, obraditi i otpustiti svoje emocije, ali što ako uopće niste sigurni što osjećate?
Kao prvo, znajte da niste sami. Većina odraslih ljudi danas su s aspekta emocionalne inteligencije još uvijek djeca nezadovoljenih potreba. To možemo vidjeti kroz reakcije i ponašanja, kako drugih, tako i nas samih, posebno ako upoznamo i osvijestimo svoje emotivne (re)akcije koje su uvijek znak naših upaljača i trigera, bilo da se radi o ugodnoj ili neugodnoj emociji ili reakciji.
Dijete nezadovoljenih potreba koje često čuči u svima nama, odraz je našeg odrastanja u kojem nam nije bilo dopušteno sigurno osjećati i izražavati emocije. I danas se mnogi ljudi zgražaju na tzv. svjesno roditeljstvo gdje roditelj dopušta djetetu izljev emocija. Ljudi koji osuđuju izljev emocija uglavnom su oni kojima je izljev emocija bio zabranjivan stoga im je danas nelagodan ili pak oni koji smatraju da se dopuštanjem emocija dopušta i ponašanje, ali upravo je suprotno.
Roditelj koji dopušta emociju vjerojatno ne dopušta ponašanje, pa zato dijete i ima tako jaku emocionalnu reakciju, a s druge strane baš u tom izljevu emocija i svjesnoj prisutnosti, roditelj ima priliku razvijati emocionalnu inteligenciju svog djeteta i naučiti ga kako se smiriti i otpustiti tu veliku nelagodu. Ponajprije svojim vlastitim primjerom, smirenošću i podrškom.
Upravo to je ono što je većini nas nedostajalo jer naši roditelji:
• nisu znali kako izraziti ili regulirati vlastite emocije, pa onda ni naše emocije kao djeteta,
• zabranjivali su nam da plačemo, jer dečki ne plaču ili dobre curice ne plaču,
• slali su nas u kut, kaznu ili sobu svaki put kad bi se naljutili ili uzrujali,
• govorili su nam da ‘očvrsnemo’ ili ‘prestanemo’ kad god bi postali emotivni ili tražili pažnju,
• pružali su nam tihi tretman distancirajući se od nas i naših potreba,
• bili su nepredvidivi,
• imali su vlastite probleme (poput ovisnosti ili problema s mentalnim zdravljem) što je značilo da nije bilo dovoljno mjesta za nas i naše osjećaje.
Na kraju, čak i da su se roditelji nekako snašli s našim emocijama, moguće je da smo u kasnijoj dobi iskusili teške odnose i situacije koje su dovele do toga da se emotivno isključimo i distanciramo, gurajući tu nelagodu sve dublje i dublje u tkiva našeg tijela.
Potiskivanje emocija, iako društveno prihvatljivo i često ohrabrivano, može dovesti do efekta ekspres lonca, gdje neizraženi osjećaji ključaju ispod površine, čekajući da se oslobode. Sigurno ste doživjeli u svom životu ljude koji puno trpe, a onda vas odjednom iznenade i eksplodiraju, ili ste pročitali u novinama članak o tome kako je netko miran, tih i ljubazan napravio nešto što se od njega nikad ne bi očekivalo. Tako nekako funkcionira potiskivanje emocija i nije recept za život u zdravlju i blagostanju.
Kad naučimo dopustiti sebi da osjećamo emocije, bile one ugodne ili izazovne, naučit ćemo ih i otpuštati, te tako prevenirati njihovo nakupljanje i u konačnici pridonijeti mentalnom i emocionalnom blagostanju, ne samo nas samih već i svih onih koji nam dođu u susret.
U idućem dijelu podijelit ću s vama konkretne korake koje možete poduzeti da bi osvijestili kako se osjećate i da bi te osjećaje zatim uspješno procesuirali i po želji otpustili iz svog tijela.
Ako ste spremne na osobni rad uz moje vodstvo i podršku
PRIJAVITE SE OVDJE
Ja radim s tijelom, emocijama i senzacijama koje su prisutne u trenutku koristeći drevne tehnike i nove znanstvene spoznaje, ali ono što vas zaista učim je da se uistinu upoznate i da budete prisutne u svom tijelu. Vjerujem da je sva mudrost već u nama i da nam tijelo uvijek šapće.
Nastavak teksta pročitajte uskoro…
