Prije mjesec i pol dana, moj najbolji timski igrač, učitelj i brat – napustio je ovu dimenziju, okružen svima nama, svojim najdražim ljudima.
Gledajući Bona u oči, dopustila sam si uroniti u trenutak i potpuno se otvoriti spoznaji da je Ljubav ta sila koja će nas vječno povezivati i nadilaziti prostor, vrijeme i dimenzije – sve do ponovnog susreta.
Znam tko ga je dočekao s druge strane i u srcu osjećam da je sve točno onako kako je trebalo biti. I onako kako je on želio. No, znamo da to ne isključuje ovu drugu stranu priče. Bol, prazninu i neopisivu bespomoćnost bivanja u svojoj koži dok mozak pokušava shvatiti što se dogodilo.
Čitava rutina mi se urušila. Moji razlozi su izblijedjeli. Zaboravila sam na redoslijed obroka. Osjećala se neprirodno čudno hodajući sama po šumi. Gdje su poznati zvukovi, mirisi, šetnje, stvari, zajednički trenuci…?
Podrum tuge, tako ja zovem to svoje mjesto. Poznajem ga. I ne bojim se tog mraka. Tu si mogu priznati sve, a tuđa mišljenja nemaju pristup. Ovdje moja duša samo osjeća. Baš sve. Bez kočnica. Bez uljepšavanja. Bez pretjerivanja. Samo onako kako baš jest. Ne postoji recept za tugovanje. I ne treba nam. Znam, ne želimo biti na tom hladnom podu vlastitog podruma boli – ali i to je NAŠE mjesto.
Smijemo plakati, jecati, ridati, tresti se, što god nam treba. Što god našem živčanom sustavu treba – da procesira, balansira. Smijemo zuriti u prazno, u tišini… bezizražajno sklupčani na podu svojih misli. Smijemo osmisliti vlastiti način simboličnog pozdravljanja i puštanja.
I, iako je to emotivno i tjelesno zaista teško – naša tuga nam nije neprijatelj. Nije zaslužila da je skrivamo, da je se sramimo, da se na nju ljutimo, da je pokušavamo protjerati, umanjiti ili nešto slično.
Ona je tu da nam pokaže svu snagu Ljubavi i Zahvalnosti koje prebivaju u nama.
Ona nam svojom prisutnošću poput zrake Sunca osvjetljava sjećanja, jedno po jedno. Ona ima pristup svim našim uspomenama i podsjeća nas polako, ali sigurno, na svaki onaj trenutak u kojem smo se smijali, u kojem smo bili ispunjeni osjećajima mira, ljubavi, topline i zahvalnosti… Pokazuje nam i trenutke koji su nam se tada činili zbunjujući, neizvjesni ili frustrirajući, a svejedno su nas usmjeravali po našem putu baš kako je trebalo.
U trenutku kad nas ispune sumnje – je li trebalo/moglo drukčije tada/sada… ona uskače i pokazuje nam što smo sve zaboravili prije postavljanja tih pitanja. I umiruje nas jer nikada plan i nije bio živjeti prema „to do“ listi našeg uma. Uvijek se radilo o planu našeg srca. A ako smo imali otvoreno srce, pustimo sumnju da ode svojim putem.
Da, i tuga donosi svoje darove. U jednom trenutku nas podsjeti na brojne blagoslove, na bogatstvo koje već jest unutar nas. Potiče jačanje osjećaja zahvalnosti, otvara nam vrata za uvide u druge sfere života kojima su potrebne promjene… S većom lakoćom donosimo odluke čega u životu želimo više, a što ne zaslužuje ni minutu naše pažnje jer, uviđamo, nije dio kategorije „važno“…
Gura nas u smjeru naše misije i vizije, ohrabruje za disciplinirano djelovanje usmjereno prema ostvarenju naših snova… Daje mir našem umu koji se stalno brine o mišljenjima i očekivanjima okoline pa se sami sebi pomaknemo s puta te dopustimo autentičnim verzijama nas samih da se osnaže i rastu.
Donosi nam i nove razloge za dalje – jer, ako smo imali povlasticu učiti i rasti uz nekoga, ne odajemo li najveće poštovanje živeći u skladu s verzijom nas koja smo postali uz tog nekog, nama posebnog?
Imam osjećaj da već svi znaju da mi je Bono otkrio dijabetes tip I. I najzahvalnija sam mu jer mi je doslovno spasio život. Čak mi, nakon pretraga i postavljene dijagnoze, nije dopustio da krenem putem frustracije, depresije i sličnog – jer, u šetnju se mora, zar ne? Nije li onda najmanje što mogu učiniti da pokažem koliko to cijenim – brinuti o sebi i voditi aktivan život kakav želim i trebam?
Bono je 14,5 godina bio hodajuća Autentičnost, mi smo se razumjeli i poštovali. No, iako su ga voljeli svi koji su ga imali priliku upoznati – nikada se nikome nije pokušavao svidjeti, nije „reda radi“ prilazio nekome, nije ga brinulo hoće li biti dovoljno dobar na snimanju priloga emisije ili na profesionalnom fotografiranju. Bio je svoj – i to je jedino bilo važno. Bio je prisutan u sadašnjem trenutku. I zato mi je posebno drago što sam za razvoj našeg odnosa odabrala pozitivan pristup temeljen na međusobnom razumijevanju i poštovanju.
Učila sam tako o procesima učenja i pamćenja, prepoznavala emotivna stanja, uvažavala ga kad bi mi pokazao da mu je nešto zanimljivo, nelagodno, naporno ili pak predstavlja čistu radost! On je okrenuo moj svijet naglavačke (na najbolji mogući način), ali i u potpunosti oblikovao moj profesionalni pristup radu.
Znanja iz svih naših životnih područja čine jednu nedjeljivu cjelinu. Dopustite si tu integraciju i osvijestite koliko baš vi, svojim unikatnim kombinacijama znanja i iskustava, aktivno obogaćujete živote onih kojima ste okruženi.
Da, treba nam hrabrosti za autentičnost. Za prihvaćanje vlastite cjelovitosti, svih događaja koji su nas oblikovali ovakve kakvi jesmo.
Bez tog prihvaćanja danas ne bih u ruci držala i svoju prvu knjigu – Trening odvažnog življenja – u kojoj učenicima, roditeljima i učiteljima nudim drukčiji pogled na stresne situacije te podsjećam na važnost življenja jedinstvene i neponovljive verzije nas samih.
Tuga intenzivira te spoznaje. Ne dopušta podrazumijevanje. Ili umanjivanje. Zaista donosi mnogo darova. I možemo si dozvoliti njihovo primanje i naš rast. U redu je.
Zato sada uzmi jedan prazan papir i olovku te odvoji petnaest minuta za sebe. Jesi?
Stavi dlanove na srce, zatvori oči i zaroni duboko u svoje srce. Na čemu sve tvoje srce danas zahvaljuje? Na divnim sjećanjima… na sadašnjosti… na prilikama koje nosi budućnost…? Na tvojoj upornosti, empatiji, otvorenosti?
Koja god emocija priđe, pusti je da ti ispriča svoju priču. Neka zraka zahvalnosti dotakne svaku.
Vjeruj mi, baš sve ima svoje zašto. Dopusti mu da ti se pokaže.
