Bilo je to u siječnju prošle godine. Da, pogađaš, postala sam mama. Jako puno sam se pripremala prije i tjekom same trudnoće, znala sam što i kako trebam napraviti, kako komunicirati sa svojim tijelom, kako usmjeriti misli, kako reagirati i prepustiti se boli. Znala sam čak i kako želim i trebam komunicirati s medicinskim osobljem, a ipak dočekala me surova realnost hrvatskog sustava.
Zlatni sat. To je ono što me brine.
Za moju bebu, za sve bebe. Zlatni sat smatra se vremenom (ne mora biti sat, poželjno i duže) koje majka i novorođenče provode zajedno, odmah po porodu, priljubljeni jedno uz drugo kožom na kožu, tj. dijete je na majčinim prsima.
U tom periodu dijete od majke prima puno toga, neprocjenjivu vrijednost. Prvenstveno dozu nježnosti, utjehe i povezivanja s novim, drugačijim oblikom postojanja. Zatim se kompletan senzorni sustav djeteta u tom trenutku formira, mogu reći, postavlja. Tehničkim rječnikom, kalibrira se na tvorničke postavke. Nakon 9 mjeseci vodenog, toplog, mračnog, sigurnog i zaštićenog okruženja odmah po doživljenoj traumi rođenja, ljudsko mladunče dolazi u potpuno novu sferu senzornih podražaja: dodir, vid, sluh, miris, okus, ravnoteža i propriocepcija tog novog bića po prvi put se susreću s vanjskim svijetom. I to preko majke, naravno. Preko filtera koji na jednak način, samo s druge strane svog tijela, pruža djetetu zaštu i regulaciju, uvod u život i realnost.
Imala sam fizički školski, fiziološki lagan porod. Nisam imala šavova. Moje tijelo odradilo je vrhunski posao. Nisam doživjela nikakve medicinske intervencije tijekom ni nakon poroda. U samoj rađaoni nije bilo potrebe za svim onim na što sam se pripremala, ali ipak…
Rodila sam…
Stavili su mi moju djevojčicu na prsa vjerojatno 3 i pol sekunde. Čula sam C. kako govori “Ima tvoj nos, predivna je.”. Počeli smo zajedno plakati od sreće, gledala sam njega dok izgovara očima “Bravo!” ispod sve te medicinske opreme. Taman sam se spremala neke riječi uputiti tom klupku potencijala na mojim prsima, kad čujem: “Dajte bebu na vaganje, kreće porod posteljice.”
Očistili su je. Vagali su je. Mjerili su je. Obukli su je. Zamotali su je. Stavili su joj kapicu. Moje srce istodobno je kucalo od sreće i navale hormona, a jednako tako i od bijesa. Nisam se izborila. Nisam se snašla. Upravo su je cijelu zamotali. Upravo su ugasili njenu prirodnu potrebu za regulacijom putem mene. Upravo su majci, senzornom pedagogu, zamrljali savršenstvo.
Ležala sam na krevetu u hodniku čekajući da četvrto porođajno doba prođe. Doktor je stajao pored mog kreveta i čavrljao sa mnom. Jedina sam rodila taj dan. Činilo se kao da se zabavlja sa mnom. Pokazivao mi je slike svoje djece na mobitelu. Uvjeravao me da trebam roditi bar još troje kad mi tako dobro ide. Mi smo kratili vrijeme, iako sam ja bila jako nervozna. Nedostajale su mi riječi. Bila sam kao u nekoj magli, ali opet svjesna što se događa.
Moja je djevojčica tijekom svih gore navedenih radnji jako plakala. Kad su je stavili u topli krevetić, nije se čula. Vjerojatno je spavala. To je normalno, razmišljala sam. Njen sustav nije htio sve one procese, zato je plakala. Onda joj je bilo previše, zato je zaspala.
Napokon je stigla sestra. U međuvremenu sam prolila bočicu vode po sebi jer sam je, zabunom, naslonila na trbuh kojeg više nije bilo. Nasmijala se, donijela mi drugu deku i usputno me pitala: “Hoćete li da vam sad donesem bebu ili ćete još malo pričekati?” Kako pričekati???? Donijela mi ju je, bile smo napokon zajedno, ali dijelile su nas tkanine. Pridružio nam se i C. Rastapali smo se. A onda, po dolasku na odjel beba na preglede, kupanje i ostalo. Ja u smještanje na odjel.
Meni nije bilo dobro, željezo mi je bilo jako nisko. Nisam se uspjela ustati ni otuširati ni podići. Pokušala sam, uz pomoć sestre, ali sam sva tri puta pala nazad na krevet. Sestra je odlučila: “Večeras spavate sami. Beba će biti sa mnom. Oni vam ionako prva 24h većinom spavaju, ako bude plakala, donijet ću je. Ujutro ćemo napraviti dodatne pretrage.” Činilo mi se logičnim. Ali, kako sama? Kako će moje maleno bez mene? Kad ćemo imati zlatni sat? Kako će topli krevetić zamijeniti moje toplo tijelo? Kako će se ona termoregulirati putem nekog tamo toplog krevetića? Znaju što rade, pa upoznati su sa svime. Sigurno su čuli za zlato zlatnog sata, znaju koliko je razvojno važno, pa ne bi nam to uskratili. Ovako je najbolje, mislila sam.
Ujutro sam bila bolje, donijeli su mi je.
Razmotala sam svoje dijete do pelene, stavila je na svoja prsa, njenim uhom na moje srce i zajedno nas pokrila. Sjećam se pogleda i komentara. Jedna sestra pitala me što radim i upozorila me da će mi se dijete razboljeti. Jedna je komentirala “Tako se smiri, je li?” s onim, znaš već, tonom. U bolnici nismo uspjele imati zlatni sat. Nisam bila dovoljno jaka. Tek kad smo stigle u svoju sigurnu zonu. Četiri dana kasnije.
I od onda, svaki dan. U početku baš sat plus svi trenuci dojenja. A sada, godinu dana kasnije, maženje, reguliranje, grljenje, ljubljenje, termoregulacija, bolest, zubići, nervoza, uspavljivanje – koža na kožu. Nadoknada za sve, naizgled, propušteno. Nagrada za sve, očito, dobiveno.
A što kada izostane zlatni sat i nakon boravka u bolnici? Što kada izostane zlatni sat i majka nije u mogućnosti dojiti, pitam se? Što kada se propuste sve prilike za prvo uštimavanje senzornog sustava? Što kada se propusti prilika za prirodne “tvorničke postavke”? Znaju li za benefite? Znaju li za razvojno zlato zlatnog sata? Tko je odgovoran za edukaciju o tome? Bi li se trebalo u školi učiti, od malena usaditi? Kako to da smo tehnološki stigli do toplih krevetića koji mogu biti izvrsna alternativa za krizne situacije, a da smo tako daleko od prirodne topline majčinih grudi?
Jesi li ti imala zlatni sat? Jesi li znala što on donosi? Imaš li neko drugo iskustvo?
Ako se brineš jednako kao što sam se ja tog siječnja brinula ili ako se brineš sada, nekoliko mjeseci kasnije, želim ti reći: nije kasno, nije izgubljeno. Svakako, senzorni sustav i prirodna regulacija može se potaknuti, može se učiti, može se uvježbati. Možeš imati svoj zlatni sat s djetetom svaki dan bez obzira na dob i stvarati povezanost neprocjenjive vrijednosti, reklo bi se, zlatnu.
Želiš svoje iskustvo ili zabrinutost podijeliti sa mnom? Možeš me pronaći na Instagramu @razvojniputokaz ili mailom na info@razvojniputokaz.com.
Tu sam za tebe._
