Pojavom interneta, a onda i Instagrama, dogodio se povećan broj stručnjaka koji svoja znanja dijele online. Samim time, nikada nije bilo lakše doći do informacija i edukacija. Unatoč toj činjenici, dojenje je nekako ostalo u “zaćošku” jer je “prirodno” pa zašto onda uopće uložiti u osnovna znanja kada će to samo doći. Osobno, niti ja nisam uložila vrijeme u edukaciju oko dojenja jer sam smatrala da će to doći i da ću se prepustiti tomu.
Desilo se sljedeće. Nije išlo po planu, nije bilo lako, niti psihički niti fizički i ne, nije mi došlo prirodno. Često o tom pričam na svom @thesoulletters.hr instagramu, ali uvesti ću te u priču. Dakle, nakon mog poroda, moja kćer je ostala u inkubatoru, a ja u sobi na odjelu babinjača. Rečeno mi je da se izdajam i jesam. Vukla sam i tiskala, uz plač. Već sutra sam imala rane, a drugi dan ragade. Izdajala sam ručno i pokušavala izvući što više kolostruma.
Dan danas se sjećam osjećaja ponosa, nakon što sam cijelu noć izdajala i uspjela izdojiti 50 ml. Odnijela sam u sobu za sestre za svoju bebu i vidjela da kolostrum ide u vec spremnu bocu dohrane. Sjećam se i razočarenja tada. Tada nisam znala niti veličinu bebinog trbuščića. Ali, znala sam da to nije u redu. Sjećam se i da sam pokušala sanirati ragade sama, uz veliku dozu boli i plača. Sjećam se svoje cimerice koja se mučila da nakon carskog reza brine za bebicu i doji s šeširićima uz napomenu da “kakve to bradavice imate, sumnjam da ćete ikad dojiti”.
Početak dojenja i rodilište su često vrtlog emocija, problema i mjesto gdje rijetko nalazimo osobe voljne da pomognu oko edukacije novih mama, što zbog preopterećenosti, umora, dugih smijena i manjka znanja oko samog dojenja. Gajim izuzetno poštovanje prema osoblju naših rodilišta i odbijam vjerovati da je “krivac” manjak empatije nego jednostavno preopterećenost. Tomu možeš doskočiti vlastitom edukacijom, pripremom i traženjem besplatnog sadržaja na društvenim mrežama certificiranih savjetnica za dojenje.
