Sve što sam htjela od odmora ovo ljeto bio je mir. Mir okupan morem, suncem i dobrom hranom. U potragu za idealnom lokacijom sam krenula još u siječnju i pomalo se iznenadila cijenama. Ali bila sam uporna, filtera nije bilo osim da imamo smještaj s izlazom na more, bez potrebe za odlaskom na javne plaže, u nekom relativno nepoznatom mjestu bez gužvi i užurbanog ritma.
Pročešljala sam cijelu hrvatsku obalu, dok svoju oazu nisam pronašla i to na jednom od najljepših hrvatskih otoka – Korčuli. Otoku pošipa i grka, predivnih plaža, kamenih bajkovitih uličica i nepreglednih vinograda. Ali ono najvažnije – otoku mira.
Pišući ovo, sjetila sam se ljeta 2018. kada smo odlučili posjetiti Mali Lošinj i tada smo uzeli smještaj 7 dana u hotelu s polupansionom. Iako je Lošinj predivan, pokajala sam se treći dan zbog odsjedanja u hotelu. Sve ti je na dohvat ruke, obroci u hotelu, plaža odmah ispod hotela, šetnica pored hotela, ne moraš nigdje izaći iz kompleksa i shodno tome nismo isprobali niti jedan drugi restoran i bili smo lijeni uopće ići tražiti druge opcije kad smo tu imali sve. Rezime tog godišnjeg je za mene bio lijepo ali dosadno. Nikad više nismo uzeli hotel za odmor na jadranskoj obali.
Ali zato sam se ovom smještaju na Korčuli jako veselila. Za smještaj smo odabrali malo mjesto na jugozapadnoj obali otoka, Prižbu. Obala ovog dijela otoka je uglavnom stjenovita, s brojnim uvalama i zaljevima, sa samo nekoliko šljunčanih plaža. Stjenovita obala je pogodna za sunčanje, a većina kuća za odmor ispred ima betonske molove i stepenice za lakši pristup moru. Važno je napomenuti da dijelovi obale ili plaža u Hrvatskoj nisu u privatnom vlasništvu, tako da posjetitelji na sve ove betonske molove mogu pristupiti bez ograničenja. Obala Prižbe je vrlo zanimljiva i razvedena, sa puno lijepih uvala, nekoliko otočića i dva mala poluotoka, Ratak i Prišćapac. S našeg smještaja pružao se pogled na otočiće Stupa, Crklica, Sridnjak koji zapravo štite obalu Prižbe od jakih južnih vjetrova koji pušu tijekom zime.
Od sadržaja, Prižba ima dva restorana, lokalnu trgovinu, malu javnu plažu Veli Žal i beach bar. Dakle ništa pompozno niti veliko, pa smo zato prije dolaska obavili veću kupovinu namirnica u Korčuli, a sve što bi nam zafalilo bi uzeli u maloj lokalnoj trgovini gdje možete naći većinom domaće proizvode. Kao nekome tko je prehrambene struke, obožava hranu i voli kuhati, to me je potpuno oduševilo.
S tako malo sadržaja, gužve u ovom pitoresknom mjestašcu su strani pojam. Tu će vas dočekati mir. A mir je upravo ono što mi je trebalo posljednjih tjedana. Tu smo se došli isključivo odmoriti, uživati u hrani, finom vinu i koliko nam to vrijeme dozvoli posjetiti nekoliko zanimljivih mjesta.
Kako smo stigli u Prižbu u predvečernjim satima, nakon cjelodnevnog putovanja bili smo umorni i gladni. Čim smo ostavili stvari, spremili smo se i otišli do restorana koji nam je bio blizu i imao je dobre recenzije – restoran Čerin. To je jedan od ukupno svega dva restorana koja su nam bila u pješačkom dometu i nismo niti razmišljali previše. Međutim, ono što se dogodilo je da kad smo došli, nisu nas primili jer restoran radi isključivo na rezervacije.
Tu sam već postala prilično nervozna, i samo sam htjela jesti. Vjerujem da vam je taj osjećaj poznat.
Ostala nam je još jedna opcija, restoran Paradiso u koji nismo baš imali neku veliku želju ići jer recenzije su bile podijeljene, ljudi su bili s jedne strane jako razočarani, a s druge oduševljeni, ali što je tu je – ili to ili idemo praviti sendviče doma.
Hodajući, došli smo nekakvim puteljkom do adrese na kojoj piše da je restoran, a našli se ispred nečije kuće. Ništa nam nije bilo jasno. Izašao je čovjek sa psom, i pitao nas što tražimo. Rekli smo mu da bi htjeli nešto pojesti, na što nam on uzvraća da nije mislio večeras raditi i da (također) radi na rezervacije. Već smo se bili pomirili da nema ništa od večere danas i rekli mu da ćemo u tom slučaju doći drugi dan. Ali čovjek se valjda smilovao i odlučio napraviti nešto za nas. Ulazimo unutra, prolazimo dvorištem, i dalje nam ništa nije jasno. Ovo je nečija kuća, gdje je tu restoran, misli su koje mi se stalno vrte po glavi i očekivanja mi nisu velika.


Ulazimo u dvorište i ugledamo ovo. Nekoliko stolova s velikim klupama, smokve, masline, lampice, ogromna peka. Sjedamo, čovjek nosi sve – tanjure, podmetače, pribor, čaše. Poslužuje nas kao da smo njegov gost koji mu je došao doma.
O čemu se ovdje zapravo radi? Naime, ovaj restoran pod imenom Paradiso, djeluje u sklopu OPG Padovan, i vlasnik mu je Anton Padovan. Osim što je vlasnik, on je i konobar, kuhar i sve što treba. Supruga mu pomaže oko kuhanja. Ono što je zaista najvažnije od svega je da su sve osnovne namirnice domaće. Domaće maslinovo ulje, vino, krumpir, svježa riba koju nabavlja od ribara u mjestu, lignje koje lovi sam i još puno toga. Na ukupnoj površini od 12000 Ha, čovjek ima maslinik, smokve, krumpir, ovo prekrasno dvorište puno bijelih maca. Ovo je cijeli jedan experience, koji ja ne bih nazvala samo običnom večerom u „restoranu“.

Meni je isprintan na običnom A4 papiru, račun se ispisuje ručno, a svira vam Mate Mišo Kovač. I još ako ste jedini gosti kao mi tu večer, romantičnije ne može biti.
Probali smo odličan pošip, ribu, lignje, škampe, desert, domaću rakiju. Samo ću reći da je to najbolja riba koju sam ikada jela. Ovakvi trenutci su za mene najdragocjeniji. Odeš negdje, gdje te tretiraju kao čovjeka, ne kao broj ili još jednog gosta više, gdje čuješ neke zanimljive priče, razgovaraš s lokalcima o životu, isprobavaš svježe domaće namirnice, jedeš pod smokvom na kiši i ne ljutiš se radi toga jer to ćeš vjerojatno doživjeti jednom u životu.

Svanulo je jutro. Doručkovala sam, popila kavu i pojurila na plažu. Smještaj je odmah preko puta imao mali betonirani mol, s nekoliko ležaljki, dva suncobrana i najčistijim morem kojeg sam ikada vidjela. Kada sam se spustila, vidjela sam da svaka sljedeća kuća ima isti koncept, betonski mol ispred kuće gdje se većinom kupaju samo domaćini i gdje nema drugih turista. More je ujutro bilo kao ulje, a plivati kroz ovo tirkizno plavetnilo bilo je u najmanju ruku terapeutski.

Poslije bih se vratila čitanju knjige, rješavanju križaljki, a oko podneva bi došlo vrijeme ručka. Kuhala sam po starom dobrom morskom receptu: ručak za dva dana. Većinom su to bila rižota na brojne načine, a sve bi se završavalo uz čašu dobrog pošipa jer ipak smo na odmoru.
Poslijepodne bi vjetar počeo puhati, more se uzburkalo i valovi se odbijali o stijene. Taj zvuk bi poput terapijedjelovao na um, a promatranje galebova u daljini i poneka križaljka kratili bi vrijeme provedeno na plaži.
Ako će vas put nanijeti u Prižbu, predvečeri iskoristite za šetnju. Zalasci sunca su ovdje bili posebni. Moram reći da iako smo imali najljepši pogled s terase na susjedne otočiće, nisam odoljela šetnji po mjestu. Ja se nisam mogla nagledati ovih zalazaka, mira i šuma mora. Obišla sam cijelo mjesto za ravno pola sata hoda a prizori su bili nevjerojatno lijepi. U prvoj šetnji nisam mogla ugasiti kameru na mobitelu koliko mi je sve bilo prekrasno, a ostalih nekoliko puta sam šetala bez mobitela. Samo more i ja. Isključiti se od virtualnog svijeta i povezati se sa prirodom i onim što je upravo ovog trena ispred tebe je privilegija koju se uvijek trudim iskoristiti.

Nakon nekoliko dana laganog tempa, zaželjeli smo se šušura i gužve i odlučili zaputiti u Korčulu. Međutim, prije same Korčule put najprije odveo u Žrnovo u bistro La Tache. Tamo smo došli s razlogom, jer smo htjeli isprobati tradicionalno korčulansko jelo – žrnovske makarune. Osim što imaju divan ambijent okružen drvećem i prirodnim hladom, hrana i ponuda vina su izvrsne. U suštini, žrnovski makaruni su posebna vrsta tjestenine koja se radi ručno i omotava oko drvenih štapića kako bi se dobio ovaj karakterističan oblik. Što se tiče umaka, tu je većinom dobar goveđi gulaš najsigurnija i najbolja opcija. A ako vas makaruni osvoje, svake godine se posebna počast makarunima odaje u sklopu tradicionalne Žrnovske makarunade pa tu možete upoznati cijeli proces i istovremeno uživati u okusima.
Ono što je sigurno, jesti u restoranu na Korčuli nije baš povoljno iskustvo. Ukoliko želite jesti domaće i kvalitetno, za to ćete morati izdvojiti nešto veću sumu novca. Ali na stranu sve, mislim da sam na Korčuli po prvi puta istinski uživala u gastro ponudi na našoj obali.

Nakon Žrnova, dočekala nas je predivna Korčula. Ako ste na otoku, i trebate obići jedno jedino mjesto, onda neka to bude grad Korčula. Ovaj grad je toliko lijep da vas odnese. U njoj jednostavno morate zaviriti u svaku kalu i dvorište, a najbolji način da ju obiđete je da pustite da vas ona sama vodi. Stare gradske zidine skrivaju uske uličice, kamene kuće i crkve građene u gotičko-renesansnom stilu. Ukratko, nećete spremati fotoaparat.
Mi smo Korčulu posjetili dva puta, u različito doba dana i ono što vam mogu preporučiti je da svakako obilazak radite u predvečernjim satima kada se vrućina malo spusti, a i tada ćete moći uživati u predivnom zalasku sunca i prizorima kakav vam može priuštiti samo romantični film.


Od mjesta koja će vam zapeti za oko će sigurno biti crkva sv. Marka. Kao jedan od najljepših simbola Korčule, ona je prvo što vidite kad uplovljate u grad. Sa zvonika katedrale pruža se pogled na stari grad Korčule kao i pogleda na cijeli korčulanski arhipelag. Zahvaljujući izuzetnoj akustici katedrala je danas omiljeno mjesto za održavanje koncerata klasične glazbe.


No, Korčula je najpoznatija i kao mjesto u kojem se prema određenim napisima, rodio Marko Polo, najveći svjetski putnik, istraživač i putopisac iz 13. stoljeća. Tako se u blizini katerdrale sv. Marka nalazi i njegova rodna kuća u kojoj se nalazi i zanimljiv Muzej Marka Pola, a na vrhu kuće je toranj na koji se možete popeti.
Kao što sam gore napomenula u Korčulu smo se vratili još jednom, ali ovoga puta zbog jednog zanimljivog izleta, a to je posjeta otočiću Badiji. Badija nije običan otok, jer na njemu obitavaju jeleni lopatari. Svaki puta kada se usidri novi brod, oni veselo dotrče jer već znaju što ih očekuje. Možete ih pridobiti s malo jabuka ili mrkvi, ali prilikom hranjenja svakako budite pažljivi jer rogovi su im zaista veliki.
Osim jelena lopatara, na ovom malom otočiću se nalazi i veliki franjevački samostan. Satkan od bijelog kamena, u pravom dalmatinskom điru, lijepo uređene okoline idealan je za malu šetnju, dok za nekakvu sitnu naknadu možete i ući unutra.
Do Badije možete doći tako da uzmete taksi brodić s rive u gradu Korčuli, ali i iz Lumbarde. Ima ih nekoliko i koji god da uzmete nećete pogriješiti. Idu vrlo često, a vožnja traje 15-ak minuta. Cijena prijevoza je 10 € po osobi. Preporuka je da dođete ranije ujutro jer kasnije se jeleni povuku, a moja pretpostavka je da je to radi toga što su već prilično siti pa postanu nezainteresirani za posjetitelje.
Mi smo ovdje došli samo u kratku posjetu, nakon čega smo se uputili na ručak natrag u Korčulu. Ovdje možete provesti i cijeli dan iako meni osobno plaža odmah uz mol i nije neka i tu se većinom koncentriraju ljudi. Ali ako želite mir, vjerujem da možete i naći svoju uvalicu za kupanje. Otok je mali, ima puno borove šume i prirodnog hlada pa je pogodan za cjelodnevni boravak. Pritom je poželjno ponijeti nešto za popiti i pojesti jer na otoku ima samo jedan kafić-restoran gdje su cijene prilično visoke.


Ako se nećete ostati kupati, dovoljno vam je ravno sat vremena boravka tamo i sve ste vidjeli. Možda sam puno i rekla. U svakom slučaju meni je ovaj otočić vrijedan posjeta, jer je lako dostupan, drugačiji i blizu je Korčule pa ga možete obići i nju.
Nakon posjeta Badiji, odlučili smo se potražiti restoran za ručak. Odnosno, još u Zagrebu odlučili smo da ćemo na ručak ići u Pepper&Choco. Iako sam čula hvalospjeve za taj restoran, kad sam kušala njihovu hranu, bilo mi je sve jasno. Ali da se vratimo na koncept.
Pepper&Choco podijeljen je na dva dijela: vanjski koji je smješten na samom trgu gdje se nalazi desetak stolova pod suncobranima, i unutrašnji, klimatiziran, kapaciteta 40-ak sjedećih mjesta, koji je zapravo i rezervna opcija u slučaju lošeg vremena.
Ovdje možete doći na doručak, brunch, ručak ili večeru i što god da odaberete nećete se pokajati. Mi smo ovdje ručali i večerali i oba puta smo ostali oduševljeni. Sva jela po nazivu su već više manje poznata, ali ono što dobijete na tanjuru za većinu jela je tzv. dekonstrukcija. Npr. ako naručite tortu pavlovu dobit ćete ju razbijenu na sastavne dijelove i slažete si svoj vlastiti zalogaj. Mi smo jeli crne tagliatelle punjene kozicama i crni rižoto sa domaćim sirom od paške skute, dok smo za desert naručili smokvu-orah i tortu od čokolade i pistacija. Mogla bih sada do besvijesti pisati o ovom prekrasnom iskustvu kojeg smo imali, ali ću stati. I da, ako budete imali prostora, neka vam se na meniju nađe i riblja plata ali i domaći sladoled, vjerujte znam što govorim. Znanje i ljubav prema hrani u ovom restoranu se osjeća u apsolutno svakom segmentu.

Nakon predivne Korčule smo se zaputili u Smokvicu, malo pitoreskno selo okruženo maslinicima i vinogradima ispresijecanim pješačkim i biciklističkim stazama. Kako sam već na početku spomenula da je Korčula poznata po uzgoju vinove loze, odlučili smo kako će Smokvica biti mjesto gdje ćemo degustirati vina i uživati u pogledu na vinograde. Smokvica je dom čuvenog bijelog vina pošipa, a osim istoimene sorte, ovdje se uzgajaju i druge, najviše bijele sorte vinove loze od kojih je, nakon pošipa, najpoznatiji rukatac.
Od vinarija, rečeno nam je da u koju god uđemo da se nećemo razočarati, ali mi smo se ipak odlučili za vinariju Toreta. Uzeli smo degustaciju, naručili platu s domaćim pršutom i sirom i uživali u pogledima na nepregledne vinograde. Vinarija Toreta između ostalog, u svojoj ponudi ima predivno poluslatko vino Principessu koju nažalost možete isprobati i kupiti jedino u vinariji.


Prije odlaska u neku od vinarija, topla preporuka da svratite do crkvice koju ne možete promašiti. Smještena u centru mjesta, zanimljivih pročelja, popločana predivnim bijelim kamenom i s pogledom na vinograde Smokvice pravi je mali dragulj. Osim u Smokvicu, za degustaciju vina možete se zaputiti i u Lumbardu koja ima svoje autohtono bijelo vino – slavni Grk i tako isprobati još jednu sortu koja je karakteristična za otok Korčulu.


Zahvaljujući svojoj prekrasnoj prirodi, plažama s tirkiznim čistim morem, slavnom korčulanskom vinu, svježim i domaćim namirnicama, Korčula se s razlogom nalazi među najprivlačnijim hrvatskim turističkim destinacijama. Ako mene pitate, zasada ovaj otok je meni osobno najljepši na našoj obali i s obzirom na naš kratak jednotjedni boravak, velika mi je želja ovdje se vratiti.
Za puno više o Korčuli, ali i drugih egzotičnih destinacija posjetite moju Instagram stranicu @brbljavisanjar. Ako vas zanima više, slobodno se javite, rado ću vam pomoći u planiranju vaše avanture.